DA LI JE AKNA TOLIKO NEVAŽNA?

Današnji post je posvećen dvjema aknama, odnosno vulkanima koji su me napali posljednjih dana, i to nimalo nije neka posebna tema, koliko mi je pala na um jedna stvar koju često čitam u medijima: manjak samopouzdanja kod osoba oboljelih od akni. 

Iskreno, nikada nisam imala posebnih problema, eto redovito se pojavi koji gad jednom mjesečno na području brade što je kod mene posljedica policističnih jajnika, ali nagovještaj i PMS-a. Doduše, trenutno se pojavila još jedna na području obraza za što sumnjam u jedan MAC-ov puder koji sam jedan dan imala na licu 10 sati i strašno me svrbio, a drugog dana se pojavila ta nesretnica. Nisam još potpuno sigurna jer je to bio jedini proizvod kojeg sam mijenjala prošlog tjedna.

E sada da ne kukam oko svojih akni, zapravo sam došla napisati kako ti tako samo jedna ili dvije prokletnice mogu pokvariti dane. Sigurno se pitate kako?

Raste tako potkožnjak koji na dodir boli, i ajde prvi dan je samo malo crveno što se lako prekrije, no akna mora proći proces i izaći na površinu (u čemu smo obično jako nestrpljivi pa počnemo sami čačkati (krivo!!)) što za posljedicu na kraju ima stvaranje pravog vulkana. 

Kako smo navikli na čisto lice, barem ja, a moraš se eto pojaviti pred ljudima i otići na posao, školu, fax …počinješ sumanuto koristiti apsolutno sve: od bakinih kućnih čarolija (stavi kockicu leda, paste za zube, češnjaka, limunovog soka…) do modernih antibakterijskih čudesa (razne SOS kremice, koncentrati, antibakterijske kremice, anti ovo, anti ono) i potom se nažbukaš najjačim puderom, dodaš malo antibakterijskog korektora, pa još malo pudera, pa još malo korektora, sve dobro fiksiraš puderom u prahu i što dobiješ? Vulkan koji umjesto da je manje vidljiv strši onako nažbukan nasred brade ili lica. 

Izlaziš van, prekrivaš , navlačiš kosu na taj dio i imaš osjećaj da svi bulje u njega. Jednom riječju: uopće ti se ne izlazi među ljude, a ljudi ko ljudi, kolege ko kolege kada te vide umjesto da šute još ti kažu “ej imaš prišt” ili “šta ti je ovo na licu?” kao da i sama ne znaš da ga imaš 😀

Samopouzdanje? Pada ispod nule .

Stručnjaci kažu kako  pacijenti s aknama iskazuju razinu socijalnih, psiholoških i emocionalnih problema koja je jednaka onoj kod pacijenata s kroničnom astmom, epilepsijom, dijabetesom ili artritisom. Osobe koje dulje vrijeme pate od akni izvještavaju o većem sniženju kvalitete života, što znači da kumulativni učinci dugotrajnih akni mogu znatno utjecati na kvalitetu života.

Osobno imam u svojoj okolini osobu koja pati od akni, i da, potpuno bih se složila s ovom tvrdnjom kako kod kroničnih akni za vrijeme puberteta, trag koji je psihički ostavio problem na osobi itekako utječe na daljnju kvalitetu života. Takva djeca, zapravo tinejdžeri,  često su meta izrugivanja, jednako kako sam ja bila radi problema pretilosti, zatvaraju se u svoje carstvo (uglavnom internet), izbjegavaju socijalna druženja i pogodite što: često griješe u njezi kože jer roditelji možda ne prepoznaju sindrome i umjesto da odvedu dijete dermatologu,  razgovaraju s djetetom i informiraju se kako pomoći (od prehrane do higijene),  već tješe “pubertet je, proći će” ostavljajući djevojku ili mladića da se sami nose s problemom.

Zamislite kako je nama u odrasloj dobi kada se pojavi akna, ne da ti pokvari dan već čitavi tjedan, možete li zamisliti kako je osobama koje se konstantno bore takvim problemom? Skoro svakodnevno mi se javljaju mladi u čijim porukama mogu pročitati očaj radi svojeg stanja, ali svaki savjet koji dam ( o nekima sam tipkala davnih dana u ovom postu) obično završava: “meni je to nedostupno, ja ne mogu od džeparca kupiti ovo ili ono, platiti dermatološki pregled ili čišćenje lica, moji roditelji ne znaju što je gel za umivanje i slično..”. Moja misija osim savjeta i slanja nekog od proizvoda ukoliko ga posjedujem jedina je opcija koju ja mogu pružiti, no ono što svi možemo pružiti je podrška oboljelima od akni jer kozmetički problem postaje psihološki, zato poznajete li takvu osobu, izvedite ju u šetnju, recite joj da je posebna, da su svi na Instagramu zblurani i obrađeni kao i na fotografijama u časopisima, nitko nije savršen niti će ikada biti, a perfekcija često dosadna i naporna.

Osobno u svakom pojedincu nalazim nešto lijepo: zanimljivu kombinaciju, detalje, nešto neizrecivo…Već toliko puta rečeno: vizualna ljepota i ljepota intelekta, i priznajem,  prezanimljivo je promatrati sklad ili suprotnosti u jednom ljudskom biću.

 

Koliko vama akna ili akne mogu pokvariti dan?  Kako se nosite time?

 

 

 

Podijelite ovaj članak:Share on FacebookTweet about this on TwitterPin on PinterestShare on Google+Share on LinkedIn

4 thoughts on “DA LI JE AKNA TOLIKO NEVAŽNA?

  1. Ne stvara mi nikakav problem, istisnem, pošpricam octoseptom….malo premažem puderom i zaboravim na njega. Na sreću nemam ih često…valjda zato 🙂

  2. Nemam velikih problema sa aknama i na sreću nisam nikada niti imala, ali živcira me kada mi se tu i tamo negdje pojavi taj potkožni crveni gad. Nemam baš super čistu kožu na leđima, imam sitne mitesere pa čak ni zbog toga ne nosim majice na bretelice ili otvorena leđa. Zbilja mi je teško zamisliti kako se mladi koji imaju velikih problema sa aknama na licu nose sa tim, jer okolina zna biti okrutna, a pogotovo ako nemaš podršku od najbližih.

  3. Ja u srednjoj školi i tinejdžerskim danima nisam imala problema s aknama, samo s masnom t zonom i nekim dosadnim prištićima. Muke s aknama su počele na prvoj-drugoj godini faksa kad sam zbog velike razine stresa jako smršavila, a samim time poremetila i hormone, menstrualni ciklus i eto akni… Tad sam se psihički borila sa svim i svačim, a akne su samo pogoršale moje samopouzdanje. I koliko god to nekome zvučalo banalno, to stvarno može čovjeku poremetiti neke stvari u glavi. Inače, baš mi je otkriće tvoj blog i imam mali milijun pitanja za tebe tako da se radujem svim budućim postovima posvećenim aknama, čišćenju lica, kozmetičkim tretmanima i slično. Vidim da inače odgovaraš na pitanja i to me jako veseli 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *